|
qkg:contextText
|
Mi, djeca, nismo voljeli to njegovo pisanje. Zatvorio bi se u radnu sobu, pisao. Mnogo je precrtavao i ispravljao a poslije bi mati to prepisivala na mašinu. Sjećam se te slike. Radna soba, u koju nismo smjeli mnogo ulaziti, tišina, otac piše, mati kuca. Uvijek je imao mnogo rječnika po stolu, tražio je odgovarajuće riječi. Mi smo bili skoro ljubomorni na toliko vrijeme koje je posvećivao pisanju. A mama nam je uvijek govorila da se ne bunimo jer je ono što tata piše jako važno. Ljubomora je nestala nakon prvog izvođenja drame Hanka u Narodnom pozorištu. Cijela porodica sjedila je u loži u dupke punoj sali. Tada sam prvi put doživjela oca kao književnika. Kada se predstava završila publika je ustala i počela skandirati: Autora na scenu! Ja tada nisam dobro ni znala šta je autor, ali sam bila jako ponosna. (...) (bs) |
