|
so:text
|
U ponoć sam čuo ezan s Begove džamije, učio je Salih Tabaković, u nevrijeme, ni za koga, čudno, kao da jauče, viče u tamnu noć svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog užasa koji je samo on znao, a činio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, podsjećao je ljude na nesreće, na prazninu življenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je ječao, u naletima, izdvajali su ovu noć između drugih... Sad je vrijeme, ponoć, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. (hr) |
