|
so:text
|
Ako me već pitate kako i zašto pišem glazbu i poeziju, onda ću — u skladu sa svojom prijekom naravi, a zapravo prilično zbunjen i u velikoj mjeri nesiguran u sebe — svoj prvi odgovor izvesti u obliku brzopleto–banalne, verbalne pljuske–citata: »Ne pišem ja njih, već one pišu mene«. Nakon toga će uslijediti vaša brza retorička prdejuska, pa opet nešto slabija i sporija moja, pa opet vaša, zatim opet moja, pa sve tako u sve manjim i sve blažim izmjenama uvreda i skrivene podlosti, dok se lažni sukob, pametniji od nas, ne digne uvis i tamo negdje pod oblacima ne ugasi lako bljesnuvši još posljednjom iskricom nemoći i zlobe.
Što je to bilo? Jesmo li nešto riješili, saznali, otvorili? Pod milim Bogom ništa, neznanje, tajac, razvalina, tišina. A u tišini, e, to je već nešto drugo, tamo u tišini leži kukavički podlo skrivena, dobro zamotana, no i dalje drhturava i prestrašena — glazba. (hr) |
