|
so:text
|
Nejednaka raspodjela resursa legitimnosti također dovodi do zahtijeva za „ustavnom tolerancijom“ između i prema različitim državama članicama kao također i priznanje temeljnog „demoi-kratskog“ karaktera evropske integracije . Ili, alternativno, kao što bih ja to istakao, budući da je ustavna legitimnost raspodjeljena između konstituisanih tijela Država članica, čak i kada se regulatorni autoritet delegira na supranacionalni nivo – to jeste, odvajanje ovlaštenja i legitimnosti – evropske institucije ostaju, u njihovoj suštini, „upravne, ne ustavne“. Ovim mislim da evropske institucije, kao regulatorni činioci, postoje u izvedenom, delegiranom, agencijskom odnosu sa njihovim policentričnim ustavnim principalima na nacionalnom nivou, barem u političko-kulturnom smislu. To zauzvrat daje poticaj razvoju spektra nadzornih mehanizama u evropskom javnom pravu koji uključuju nacionalnu izvršnu, zakonodavnu, i sudsku vlast, tako proširujući, koliko god nesavršeno, „postratno ustavno ustanovljavanje upravne vladavine“ na supranacionalni nivo. (hr) |
