|
so:text
|
U prvom redu, ako se i može govoriti o kakvoj stvarnoj koegzistenciji, onda je u ozbiljnijoj mjeri ima samo u beletristici, tamo gdje je ipak više-manje odlučna volja autora, uza sva ograničenja što ih nameće lektura. Pri tome se može reći da ta koegzistencija u jeziku beletristike postoji u svih pisaca, bez većih razlika s obzirom na njihovu nacionalnost, pa čak i u onih koji su prešli na ekavštinu. Doduše, u svim vidovima jezične prakse u BiH pretežu osobine istočne varijante, ali mislim da je ipak simptomatična činjenica da je u jeziku beletristike, relativni udio zapadnih osobina o veći nego u jeziku novina, radija, administracije, školstva, privrede, društvenih organizacija i sl. Teško bi bilo tvrditi da je ta inače neprirodna razlika nastala sama od sebe, bez ičije i ikakve intervencije, još je teže opravdati takvu intervenciju, a najteže bi moralo biti iz takve situacije zamjerati drugima. / Ni u pogledu opiranja na narodne govore činjenice ne svjedoče u prilog svakodnevnoj bosanskohercegovačkoj jezičnoj praksi. Ja doduše ne smatram da su tzv. narodni govori danas relevantni za standardni jezik, no o tome sam govorio na drugim mjestima, a ovdje želim samo dokazati da u BiH postoji raskorak između narodnih govora i prakse u standardnom jeziku. Koliko mi je poznato, a kao Bosancu, dijalektologu i dugogodišnjem istraživaču bosanskih govora poznato mi je, u Bosni i u srpskim i u muslimanskim i u hrvatskim govorima postoji samo općina , a službeno se upotrebljava samo opština iako i sam novi pravopis daje stanovitu prednost oblicima s opć-, koji se u tekstu Pravopisa jedini upotrebljavaju u oba izdanja, latiničko-ijekavskom i ćirilsko-ekavskom. I dalje, u bosanskim narodnim govorima imamo samo sat, grah, vanjski i mnoge druge riječi tipične za zapadnu varijantu, ali u novinama nalazimo pretežno ili isključivo čas, pasulj, spoljni i sl., dakle oblike tipične za istočnu varijantu. Koliko znam, književnici pišu sat, valjda što čas ne osjećaju kao domaći oblik, ali u bosanskim školama i na sarajevskom radiju ipak vlada samo čas. / I konačno, ni što se tiče adaptiranja situacija nije onakva kako se tvrdi — novine u BiH redovno adaptiraju rječnik i oblike. Ja sam na Kongresu iznio primjer jednog Bakarićeva govora, koji je u sarajevskom Oslobođenju od 4. IV 1965. potpuno adaptiran . To nije izuzetak, taj mi je primjer bio samo pri ruci. Lektor je mijenjao -irati u -ovati ili -isati, spomenuo u pomenuo, uopće u uopšte, vlastiti u sopstveni, vanjski u spoljni, provoditi u sprovoditi, nakon u poslije itd. Tu se ne vidi nikakva koegzistencija, a osim toga ni ispravci nisu baš u velikom skladu s narodnim govorima u BiH. Došli smo do čudne situacije da u Hrvatskoj novine donose govore u neadaptiranom obliku , u BiH se oni adaptiraju, a ipak se jezična praksa u Hrvatskoj kritizira zbog adaptiranja i postavlja se kao uzor praksa u BiH. Gdje je tu logika, i što se zapravo hoće? (hr) |
