|
so:text
|
Uopćeno bi se moglo reći, što više čovjek plati za jelo, više tuđeg znoja i pljuvačke mora s njim pojesti. Prljavština je neizbježna u hotelima i restoranima, jer se čistoća hrane žrtvuje na račun točnosti i lijepog izgleda. Hotelski namještenik ima prepune ruke posla s pripremanjem hrane, pa se ne može držati na umu da će se ta hrana i jesti. ... Na primjer, gost naruči prepečenac. Netko ga, duboko dolje u podrumu, pretovaren poslom, mora pripremiti. Kako može stati i reći samome sebi - Ovaj prepečenac će netko jesti; mora, dakle, biti jestiv? - On samo zna da prepečenac mora izgledati kako valja i da mora biti gotov za tri minute. Nekoliko krupnih kaplji znoja klizne mu s čela na kruh. Zašto bi se zbog toga brinuo? Onda mu kruh padne na pod, u prljavu pilovinu. Zašto se mučiti s novim komadom? Puno je brže jednostavno otresti pilovinu. Na putu uz stepenice prepečenac ponovo padne, stranom namazanom maslacem nadolje. Treba ga opet samo malo obrisati. I tako u svemu. Jedina hrana u Hôtelu X koja se ikad pripremala higijenski bila je hrana za osoblje i za patrona. Na stranu prljavština; povrh svega još je i patron bezočno varao goste. Sirovine za jela uglavnom su bile vrlo loše, premda su kuhari znali kako da ih elegantno serviraju. Meso je u najboljem slučaju bilo prosječno, a što se tiče povrća, ni jedna dobra domaćica ne bi ga na tržnici ni pogledala. Slatko vrhnje se, prema stalnom naređenju, razređivalo mlijekom... (hr) |
