|
so:text
|
Čudno je da to nisi naslutio prije mnogo godina … prije mnogo stoljeća, vjekova, odavno, odavno … jer si postojao, sam samcat, kroz sve vječnosti! Zbilja je čudno da nisi naslutio da su tvoj svijet i sve u njemu samo snovi, priviđenja, izmišljotine! Čudno je, jer je sve to tako otvoreno i pomamno ludo … kao svi snovi: bog koji je mogao stvoriti dobru djecu isto tako lako kao i rđavu, a ipak je radije stvorio rđavu; koji je mogao svakog od njih učiniti sretnim, a ipak nije stvorio nijednoga sretnika; koji je učinio da iznad svega cijene svoj gorki život, a ipak ga je tako škrtački skratio; koji je svojim anđelima poklonio vječno blaženstvo, a od svoje ostale djece traži da to zasluže; koji je svojim anđelima dao život bez bola, a svoju ostalu djecu ukleo svirepim nevoljama i umnim i tjelesnim boleštinama; koji priča o pravdi, a izmislio je pakao … priča o milosti, a izmislio je pakao … priča o zlatnim pravilima i oproštenju pomnoženom sa sedamdeset puta sedam, a izmislio je pakao: koji drugima priča o vrlinama, a sâm ih nema; koji se mršti na zlodjela, a sam ih sve čini; koji je po svojoj volji stvorio čovjeka, a zatim pokušava odgovornost za čovjekova djela prebaciti na čovjeka, umjesto da je časno stavi na njeno mjesto, na sebe samog; i na kraju krajeva, savršeno božanski bandoglavo poziva tog jadnog roba, o kojega se tako ogriješio, da ga obožava … (hr) |
