|
so:text
|
Protiv Thoreaua, Gandhija, i Austina, među ostalima, oni koji prihvataju strategije pomirenja tvrde da pravo i moral mogu u večini slučajeva biti pomireni, tako eliminišući ono što se čini na površini da je argument za neposlušnost. Ponekad strategija pomirenja biti će temeljena na verziji vrsti prirodno-pravnih tvrdnji koje čine Ciceron, Blackstone, i Fuller, koji drže da je moralna prihvatljivost suštinska osobina prava i stoga čineći ono što izgleda kao pravo da postane ne-pravo zbog svoje nemoralnosti. U drugim slučajevima strategija pomirenja biti će temeljena na koncepciji interpretativne odgovornosti, kao što je slučaj sa Lincolnom i članovima Kongresa koji glasaju za zakone koje su sudovi proglasili očito neustavnim. I povremeno pomirenje će biti temeljeno na gledištu da ograničavanje ideje prava jednostavno na prvo-stupanjsko pravo jeste, kao deskriptivna tvrdnja, jednostavno previše ograničeno razumijevanje onoga što se treba smatrati pravom. (hr) |
