|
so:text
|
Naš se vlastiti život razumu prikazuje kao velika analogija transcendenciji. Imamo unutarnji osjećaj o našem tijelu. Naše je tijelo ipak nešto potpuno drugačije od tog unutarnjeg osjećaja koji o njemu imamo. Ono je stvar ne samo za nas, već za sebe sama. Tijelo nas tako transcendira. Naš duh nam pripada manje nego naše tijelo. Spoznaja da, na primjer, zbroj kuta nekoga trokuta iznosi 180 stupnjeva, da se svjetlost širi 300.000 km u sekundi, da se septakord mora sastojati od četiri različita tona, nije nipošto moja osobna spoznaja, već ja u njoj samo smijem sudjelovati. Svi mi na neki način sjedimo za stolom koji je postavio duh i svi, s većim ili manjim apetitom, jedemo iz zajedničke zdjele. Duh nas stoga transcendira. No, to Ja, ta osoba u odnosu na koju su tijelo i duh transcendentni, ta ličnost i taj ego nipošto nisu naša vlastita svojina. Niti ih stvaramo, niti njima vladamo. U trenucima prosvjetljenja čak nam se suprotstavlja kao plastično strano, pa često i neprijateljsko biće nad kojim nemamo moć. Ljudsko Ja prema tome transcendira samoga sebe. To je tajanstveni preslik božanstva unutar našeg osobnog mikrokozmosa i takoreći najbliži i najoskudniji bog kojeg opažamo. (hr) |
