|
so:text
|
Kada ja pojedinačnu normu presude, upravnog akta ili pravnog posla svodim na opću normu zakona, zakon opet na još upćiju normu ustav, a ustavne norme, naposlijetku, na jednu opću najvišu normu koja predstavlja logički izvor, koja kao pravna hipoteza uspostavlja ustavotvorni autoritet, onda sam zacijelo svjestan da ustav, doduše, svoje pravo relevantno važenje uzima iz empirijskog akta volje konstitutivnog autoriteta, baš kao što zakon svoje važenje uzima iz ustava, a svoju sadržinu iz fakta zakonske odluke, presuda svoje važenje iz zakona, a svoju sadržinu iz sudijskog akta volje. Logičko 'stvaranje' prava iz prvobitne norme vrši se postepeno u neprekidnoj vezi sa paralelnim faktom, no koji je ipak samo conditio sine qua non, a ne condititio per quam prava, prava na njegovim različitim stupnjevima, u njegovom za pravnika presudnom aspektu važenja. Takvo logično stvaranje iz izvora ne smije se, ipak brkati sa prirodno-pravnim dedukcijama. (hr) |
