|
so:text
|
Naš ratnik, koga po svijetu zovu imenom bosanski Srbin, uvijek je trpio koliko se moglo trpjeti. Nema pod kapom nebeskom trpjeljivijeg naroda od ovoga, zvanog "bosanski Srbi". Sva svoja duhovna blaga vijekovima je čuvao zaključana u grudima, ne izražavajući ih potpuno ni kad je sam sa sobom. Pravio se nevješt i neuk, a u suštini je bio plemić i vitez. Ukrivao je svoju srpsku suštinu, da bi je sačuvao. Ali, susjeda-ubojicu nije mogao prevariti. U svakom ratu ubojica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom, srpskom suštinom. I zatirao je sve srpsko, do ptice na grani, kako bi istrijebio i iskorijenio, onako kako je car Herod radio. Naš ratnik razumje sve, i svoju sudbinu i svoga ubojicu, i viku kojom se na njega viče "sa svakoje strane" . I zna da mora ponovo da stvara i selo, i kuću, i obitelj. Mora da traje i trpi koliko se može, i da se odupre kad se više ne može trpjeti. A tada će prihvatiti svoju sudbinu, bez ostatka, i bez gorčine. Nikad ne napuštajući vjeru u Boga. Zbog toga se duboko klanjam jedinom narodu, Hristolikom mučeniku, srpskom narodu u Bosni, koji "uredno prima sve udarce" sudbine , i za čije viteštvo treba druga znanost i neki drugi Clauzewitz. Za sada, njega izgleda razumje jedino sami Bog. Zato se pitam: da li je ovo bio rat? Rat ima svoje biće, svoje uzroke, ciljeve, početak i kraj, svoga Clauzewitz-a. Ovo nije bio takav, poznati rat. Ovdje je uzrok rata bilo puko postojanje jednog naroda. Da li će, dok god postoji taj narod, njegovo postojanje biti opravdan i razumljiv casus belli? (hr) |
