|
so:text
|
Igranje je uvijek ophođenje s igračkama. Već se po igrački može vidjeti da se igranje ne zbiva samo u unutarnjosti duše i bez oslonca u izvanjskom objektivnom svijetu. Svijet igre sadržava subjektivne elemente fantazije i objektivne elemente. Fantaziju poznajemo kao moć duše, poznajemo san, unutarnje zorove, šarolike sadržaje fantazije. Ali šta treba značiti objektivni privid? Postoje naime u zbilji stvari koje su same nešto neporecivo zbiljsko, a ipak u sebi sadrže moment nezbiljnosti. Zvuči neobično i začudno. No svako od nas zna nešto tome slično, samo što ove stvari obično ne označavamo tako podrobno i abstraktno. To su naprosto objektivno postojeće slike. Tako jablan uz obalu jezera baca svoju zrcalnu sliku na ljeskavu površinu vode. Osvjetljene stvari bacaju sjene, drveće uz obalu zrcali se u jezeru, okolne se stvari odsijevaju na glatkom i sjajnom metalu. Šta je slika u zrcalu? Kao slika, ona je zbiljska, jest zbiljski odslik zbiljskog, originalnog drveta. Ali u slici predočeno je neko drvo, ono odsijava na površini vode, no ipak tako da se tamo pojavljuje samo u mediju zrcalna privida a ne u zbilji. Privid takve vrste je samostalna vrsta bića i sadrži kao konstitutivni moment svoje zbiljnosti nešto specifično nezbiljsko u sebi – a osim toga je utemeljen i nekim drugim, naprosto zbiljskim bićem. Zrcaljenje jablana je kao zrcaljenje, tj. kao određeni svjetlosni fenomen, zbiljska stvar i obuhvaća u sebi nezbiljski zrcalni svijet jablana. (hr) |
