|
so:text
|
Te noći putovaše bez prestanka kroz šumu. Konj mu je zastajkivao od umora i zazirao od sjenki. Tada i on sam poče da posmatra čudne oblike osamljenih panjeva i njihovih sjenki u svijetloj noći bez vidljiva mjeseca. Prezaše i zaobilažaše one koji su imali opasan i čudan stav. Najednom mu se učini kao da uz svaki oblik ide i naročit glas, šapat, doziv ili pjevanje; tihi, jedva čujni glasovi koji se izmjenjuju i prepliću s oblicima. Svi utonuše u pucanju kandžije kojom je šibao konja. Ali čim bi prestao da šiba, stadoše glasovi da se roje i navaljuju. Da bi ih opet ušutkao, on viknu i sam: (hr) |
