|
so:text
|
Nažalost, Dalibor Brozović, koji je vrsni lingvist i koji veoma dobro poznaje bosansku jezičku situaciju, nije, kao ni mnogi drugi, izbjegao nacionalnoj bolesti. On dobro zna da je ono što je nekad nazvano južno narječje, zapravo bosanski jezik, samo što tadašnjim ideolozima ilirizma i kasnije srpskohrvatskog nacionalizma nije odgovaralo da uvode u svoju terminologiju bosansko ime. Brozović, sasvim nehistorijski i paušalno, povezuje stanje koje je vladalo u Jugoslaviji s ovim koje vlada u BiH. To stanje je sasvim različito i ovdje nema nikakve majorizacije ili marginalizacije i sve je slobodno, sva leksika i svi oblici su u slobodnoj upotrebi. To je kada se misli sa pozicija nauke. Ali kada se počinje misliti sa političke pozicije i pozicije stvaranja nacije putem jezičke politike, a to je uvijek zloupotreba nauke, onda stvari dobivaju drugačiji izgled, pa izgleda da je normalno da naši Hrvati uče jezik kojeg ne znaju i ne razumiju i da im se nameće i leksika i oblici koji nemaju nikakve veze sa njihovim jezičkim iskustvom i osjećanjem. Ovdje majke i očevi hrvatskih nacionalno svjesnih političara i intelektualaca ne razumiju govor svoje djece. Ono što oni žele, a nažalost i Brozović, jeste da se jedan laboratorijski jezik nametne putem politike kao nacionalni jezik Hrvata u BiH. To je eksperiment, a mi ćemo vidjeti šta će iz toga biti. Najzad, svako je ovisan o drugima i niko sam za sebe ne može da živi. Koliko god je BiH ovisna o Hrvatskoj i Hrvatska je ovisna o BiH. Nije uzalud Tuđman pokušavao silom i intrigama da podeblja kiflu. To je uzajamno. Mi treba da nastojimo živjeti u miru i saradnji, a to nije moguće ukoliko jedan dio stanovništva naše države ne vidi BiH kao svoju državu i domovinu. Tu je glavni problem. (hr) |
