so:text
|
Argument o vladavini prava kojeg pokušavam iskazati jeste da formalistički i pozitivistički kelzenijanski modeli nisu više prihvaćeni kao da predstavljaju smislenu i normativno prihvatljivu formu vladavine prava, ako ne poštuju dva uslova: ukorijenjenost u demokratskom procesu pravotvorstva, i poštovanju temeljnih ljudskih prava. Evropski sud pravde prihvatio je drugi od ovih uslova u svojoj aktivističkoj jurisprudenciji počevši od 1969. kada je proglasio da evropske norme koje ne poštuju zajedničke ustavne tradicije Država članica, a koje su zajamčene EKLJP, neće biti prihvatljive. Razumio je da čak i demokratije mogu voditi u tiraniju večine. Njegova jurisprudencija bila je hrabra jer nije bilo ni nagovještaja te tvrdnje u Ugovorima. Umjesto toga, kada je Sud odlučio svoje prve predmete pojmovi “ljudska prava” ili “temeljna prava” nisu se nigdje mogli naći u Ugovorima. Nikada nije bilo, međutim, slične jurisprudencije povodom procesa odlučivanja u Uniji. U tom smislu Sud je saučestvovao u statusu quo. (hr) |