|
so:text
|
Njemačka se rascijapila na suverene države. Feudalne obaveze su ukinute, načela lične slobode i slobode imovine su uzdignuta na razinu temeljnih načela. Svaki građanin ima pristup državnim službama: ali sposobnost i ponašanje su nužni uvjeti za to. Upravljanje počiva na birokratiji, a lična odluka monarha stoji iznad svega: posljednja je odluka, kao što je već rečeno, apsolutno potrebna. Ali, kad su zakoni čvrsto utvrđeni i kad je organizacija države dobro određena, ono što je ostavljeno ličnoj odluci monarha, malo je važno pred suštinom stvari. To što je jenom narodu sudbinom dat plemeniti monarh, treba smatrati velikom srećom. Ali, u velikoj državi ni to nema velike važnosti: njena je snaga u snazi njenog razuma. Egzistenciju i spokoj malih država jamče, manje-više, drugi: one, prema tome, nisu uistinu nezavisne države, i ne moraju iskusiti ratni oganj. U upravljanju može sudjelovati, kao što je rečeno, svako ko ima znanje, iskustvo i moralnu volju. Moraju vladati oni koji znaju, a ne neznanje i taština učenih. Najposlije, što se tiče ličnog uvjeravanja, već je rečeno da je sprotestantskom crkvom došlo do pomirenja religije sa pravom. Nema svete savjesti, nema religiozne savjesti koja bi bila odvojena od svjetovnog prava, ili naprosto suprotna njemu. (hr) |
