|
so:text
|
Postojalo je pravilo da osoblje mora platiti za sve što upropasti, pa su se stoga pokvarene stvari rijetko bacale. Jednom je konobar s trećeg kata ispustio pečeno pile u otvor za kuhinjski lift, tako da je palo u pravo smetlište starog kruha, poderanih papira i još koječega na dnu. Naprosto smo ga obrisali krpom i ponovno ga poslali gore. Na katovima su se pričale prljave priče o jednom upotrebljenim plahtama koje se ne peru, već se naprosto navlaže, izglačaju i stave natrag na krevet. Patron je prema nama jednako škrtario kao i prema gostima. U čitavom golemom hotelu nije bilo ni četke ni lopatice za smeće; morali smo se snalaziti s metlom i komadom kartona. Zahod za osoblje spadao je u centralnu Aziju, a ruke se nisu mogle oprati nigdje osim na sudoperima gdje se pralo i suđe. Unatoč svemu ovome, Hôtel X bio je jedan od desetak najskupljih hotela u Parizu i gosti su plaćali nevjerojatno visoke cijene. Uobičajena cijena za noćenje, u koje nije uključen doručak, iznosila je 200 franaka. Vino i duhan prodavali su se po cijenama točno dvostrukim od dućanskih, premda je, naravno, patron robu kupovao po velikoprodajnoj cijeni. (hr) |
