|
so:text
|
Ja sam slovo negdje, u nekom velikom, debelom romanu. Nije mi poznato moje značenje kao ni značenje onih malobrojnih susjednih slova koja sa svog mjesta mogu vidjeti. Ne znam kojemu slogu pripadamo od kojih je, osim drugih slogova, sazdana nepoznata riječ koja nas obuhvaća i s bezbrojnim drugim nepoznatim riječima tvori retke knjige koji ravnomjerno ispunjavaju njezine stranice. Kako ne prepoznajem čak ni smisao i značenje slova koje jesam, kako bih nešto mogao znati o smislu cijeloga, velikog i debelog romana, o njegovoj radnji, podjeli, strukturi, početku i kraju, zapletu i razrješenju, glavnim i sporednim likovima i, uopće, nešto o njegovu autoru? Ali kako sam ipak slovo jedne velike cjeline, kao u tajanstvenu kolu za ruke držim meni nerazumljiva susjedna slova i na taj način stojim u vezi, u neprekidnom duktusu meni skrivene priče koji prožima i moje postojanje, čvrsto sam uvjeren – ja sam smisleni djeličak koje oko izvan knjige koje bez muke čita i piše može dešifrirati i povezivati. Obasjano tim onostranim okom, to malo slovo gaji sigurnu nadu, ne, nego ponosnu slutnju, da cjelini ne služi samo kao nužnost cjelovitosti, već da i u svojoj majušnosti sadrži taj neizmjerno nepoznati smisao. (hr) |
